‘Celokupno ljudsko iskustvo kompenzovano u sat vremena i pedeset pet minuta filma‘
Prvi film koji sam gledala na ovogodišnjem filmskom festivalu u Sarajevu bio je Robe of Gems, debitantski film meksičke rediteljke Natalie Lopez. Sećam se da sam ispred bioskopa komentarisala film sa nekoliko ljudi koji su tu stajali i jedna devojka mi je pomenula rediteljkinog muža, koji je takođe reditelj i na čije filmove ju je ovaj film podsetio. Takođe mi je rekla da je Natalia Lopez montirala njegov najuspešniji film – Post Tenebras Lux. Nekoliko meseci kasnije na sajtu smo dobili preporuku od čitaoca da pišemo o filmu Post Tenebras Lux reditelja Carlosa Reydagasa, muža Natalie Lopez. Posle prvog gledanja sve mi je bilo
jasno. Sličnosti su jako nametljive. Post Tenebras Lux i Robe of Gems sastoje se od niza asocijativnih scena, povezanih labavoms linijom radnje i snažnom emocijom. Kontrast scena- mir I destrukcija, svetlost i mrak kao i priroda i društvo okosnica su vizuelnog narativa oba filma. Uz još nekolicinu reditelja Natalia Lopez i Carlos Reydagas pripadaju Novom meksičkom filmskom talasu.
Film koji ne daje prostora ušuškanosti
Carlos Reydagas je osvojio Kansku Palmu za režiju 2012. godine za ovaj film. Već tada je ovaj film na samoj premijeri oštro delio publiku na dva dela. Jedan od razloga može biti senzibilitet koji prožima film i koji je veoma ličan jer reditelj sve scene uzima iz svog života i unutrašnjeg sveta.
Pesma It’s a dream Neila Younga koju žena svira i peva mužu koji je na samrti, najbolje zaokružuje poetički nivo ovog filma. Neskroman u veličinama svojih tema meksički reditelj Carlos Reydagas u ovom filmu priča o smrti i životu. Ovaj film ne dozvoljava da se u njega ušuškamo, u sred umirujuće scene prirode začuje se motorna testera i sledi destrukcija. Miran porodični doručak prekine brutalno prebijanje pasa. Film Post Tenebras Lux me je potresao, začudio, u meni izazvao gađenje, mir ali i suze. Dominantan osećaj posle gledanja filma jeste iznova podstaknuta ljubav prema životu.
It’s a dream, but it’s fading away
Često se ističe da nakon pogledanog filma u memoriji ostane eventulno nekoliko scena i to na osnovu njihovog emotivnog intenziteta ili ličnog upliva koji smo imali gledajući ih. U eksperimentu sprovedenom među filmskim stručnjacima dokazalo se da se retko ko seća konkretne radnje filma Titanik ali veliki broj ljudi se seća te jedne scene, koja zapravo i čini film filmom.
Za mene je ovaj film urezan u ove tri scene:
- Prva scena- devojčica od 3 godine trči kroz polje i divi se kravama, travi, predelima koje po prvi put upoznaje. Sve joj je novo i njena dečija nevinost i radost ispunjuju prostor. Pada mrak.
- U jednoj od središnjih scena vidimo jako duge kadrove okeanske peščane plaže. Snaga vetra i talasa dominira. Crveni zalazak sunca obasjava lica i kamenje. Deca jedu sočno voće i posmatraju prirodu- ovo je velika lepota veća od samog života.
- Žena svira i peva pesmu It’s a dream u falšu mužu na samrti. Duga scena u kojoj reči pesme dostižu svoj pun emocionalni potencijal dok se čuju iz off-a dok posmatramo lice čoveka svesnog da će uskoro umreti.
Lepota veća od samog života
Gledanje ovog filma najpribližnije je gledanju kompenzovanog života čoveka sa svim njegovim
unutrašnjim promenama i emotivnim previranjima, jedva vidljivih oku. Ljudsko iskustvo prožeto je kroz niz scena koje prate smrt oca porodice, tek preseljenog iz velikog grada na selo. VIdimo nasilje, zavisnost, strast, mir, prirodu, dečiju nevinost, brutalnost kao i tužna lica u krupnom planu. Dominantan motiv jesu deca. Od gađenja, bola, tuge do scena potpunog mira i stapanja sa prirodom, deca služe kao čist kontrapunkt svemu. Na neke momente teško svarljiv, neki bi rekli prepotentan I jedino shvatljiv samom reditelju, smatram da se ovaj film gleda stomakom i zavisi od trenutnog raspoloženja gledaoca. Debata o tome da li ga to čini lošim filmom bila bi dugačka, ali svakako ga preporučujem svakome ko želi da iznova nadopunjuje odgovor na pitanje ‘Šta sve to može biti film?’. Za mene je ovaj film poslednja pesma na samrti i podsećanje na to da nas sve čeka smrt iza ćoška ali još bitnije – da nas pre smrti čeka velika lepota veća od nas samih, čeka nas ljudsko iskustvo na kom smo zahvalni, čeka nas život.