Sadrži spojlere
Film Poor things, grčkog režisera Yorgosa Lanthimosa sam pogledala prije pet dana. Još uvijek nisam sigurna jesu li mi se dojmovi slegli. Zasnovan po istoimenoj knjizi škotskog književnika Alasdaira Gray iz 1992. godine, film prati razvoj Belle Baxter (Emma Stone). Nekonvencionalni, ali briljantni dr. Godwin Baxter (Willem Dafoe) vraća Bellu u život. Uz Godwina, Bella je željna učenja. Kada joj njegov svijet postaje mali, Bella bježi u pustolovinu koju joj nudi Duncan Wedderburn (Mark Ruffalo), uglađeni ali razvratni odvjetnik. Slobodna od bilo kakvih predrasuda i društvenih pravila, Bella postaje mlada žena postojana u namjeri da se zalaže za jednakost i slobodu. Žanrovski, film pripada romantičnoj drami i komediji. Nakon što ga pogledate, shvatite da je film žanrovski puno više od tog.
Vrijeme navikavanja
Film traje 141 minutu, što znači da ćeš u kinu izdvojiti oko tri sata. Jedini dio filma koji mi je bio dosadan je početak. Vjerujem da mi je taj period trebao da se naviknem na svijet ubogih stvorenja. Nakon proživljenih 20 minuta i navikavanja na koze koje laju, hibride patke i psa, Godwinove pojave i Bellinog ponašanja, bila sam uvučena u taj čudnovati svijet u kojem me više ništa nije moglo iznenaditi. Kad kažem nije me moglo iznenaditi, mislim u tim okvirima novog svijeta. Međutim, bila sam iznenađivana i šokirana scenama do samog kraja filma.
Prvih četrdeset minuta film je prikazan crno-bijelo, scene su često bile okrugle kao da ih gledam kroz špijunku na vratima. Scene će na ovaj način biti prikazane i kasnije u filmu, ali čini mi se dosta rjeđe nego na samom početku. U ovom dijelu filma upoznajem se s protagonistkinjom kao i njenom vezom s dr. Godwinom, odnosno Godom (u doslovnom prijevodu Bogom) kako ga ona od milja zove. Moglo bi se raspravljati o tome da li trebamo promatrati Bellin odnos s Godom kao čovjekov odnos s Bogom. Iako je dr. Godwin stvorio Bellu, meni njihov odnos više liči na odnos oca i djeteta.
Freudove metode psihoseksualnog razvoja
Ne znam da li namjerno ili slučajno, ali čini mi se da je film ispratio svih pet faza Freudovog psihoseksualnog razvoja. Često u filmovima dobijemo golotinju samo radi golotinje. Erotske scene u ovom filmu, iako ih ima puno, opet jednostavno imaju smisla zbog čitavog narativa filma (istraživanje vlastite seksualnosti).
U trenutku kada Bella pođe u avanturu svijet dobija jarke boje. Na putu od Lisabona do Pariza, pa nazad u London pratimo Bellu kako raste, uči i sazrijeva. Ono što je zanimljivo i po Bellu najviše pogubno je to što do skoro samog kraja filma zadržava dječju naivnost. Film tek na trenutke pokriva osnovne filozofske teme. Prijateljica mi je rekla nakon filma da bi joj u bilo kojem drugom filmu to smetalo, u ovom filmu je jednostavno imalo smisla. S ovom konstatacijom sam se složila, jer zaista ima smisla. Također, pred kraj filma Bella se upoznaje sa socijalizmom, ali mi ne da mira misao da je ovo zapravo jedan socijalistički film u cijelosti.
Poor things ili Barbie?
Čitala sam kako kritičari uspoređuju Poor things s filmom Barbie zbog njegovog “feminističkog” narativa. Bella, iako okružena muškim figurama koji je pokušavaju svojatati, ukalupljívati, sputavati i zarobljavati, zadržava svoje ja. Na kraju krajeva radi i ponaša se onako kako ona smatra da je ispravno. Bella je dobra i nježna prema ljudima sve dok ljudi ne prelaze njene granice. Odgojena van bilo kakvih društvenih normi, ali bez obzira na to izrasta u ženu koja je pametna, promišljena i humana. Mislim da je Lanthimos u ovom filmu želio prikazati čovjeka kao iskonski dobrog. Smatram da je uspio u ovoj namjeri.
Pored predivnih scena, odlično adaptiranog scenarija i fantastične glume, film se može pohvaliti i fantastičnom kostimografijom koja prati Bellu kroz njezino sazrijevanje. Kostimografkinja Holly Waddington, je izjavila da je kostime spremala tako što je u glavi imala djevojčicu koja se sama oblači. Zbog ovog, tijekom cijelog filma vidimo neproporcionalne, odnosno nedovršene kombinacije.
Poor things je nadmašio moja očekivanja i srušio sve predrasude koje sam imala o filmu. Osjećaj koji me je držao nakon filma je osjećaj potpune radosti i mislim da sam tek sada shvatila zašto. Zato što je Bella, u svom društveno neprihvatljivom svijetu pronašla sebe, a zar nije to nešto čemu svi težimo?