Kratki dokumentarni film „Sarajevo Film Festival“ (1993), u režiji Johan van der Keuken-a, pogledala sam nekoliko puta i svaki put dobijem neku neobjašnjivu potrebu da napravim kratki osvrt. Ovo je jedan od onih filmova poslije kojih vam treba vremena da se sve slike, zvuci i priče slegnu i skupe u misao. Film traje svega 14 minuta, ali s gledaocem ostaje puno duže. Uprkos želji, bilo mi je neočekivano teško pisati o ovom filmu. Možda je i do trenutka. Vijesti o sukobima, stradanjima i prijetnjama postale su neizostavni dio svakodnevnice. Ne priča mi se o tome, a opet želim. Čini mi se da ništa i niko nije tako vješt da izoštri i otkrije ljudsku nutrinu kao rat, da pokaže ko je ko ispod onog što jeste, a film da to filmskim jezikom dokumentuje.
Filmska priča prati redatelja i organizatora filmskog festivala u centru opkoljenog Sarajeva i studenticu arhitekture koja posjećuje festival. Film nam pruža intiman i otvoren uvid u dešavanja oko njih i u njima, u motive i potrebu da se u najtežim okolnostima bave filmom. Svako iz svog razloga, a opet istog, treba živjeti.
Poslije kraja svijeta
Krilatica festivala „Beyond the End of the World“ nikako ne govori da ljudi u Sarajevu u tom trenutku doživljavaju kraj svijeta. Da, ljudi nemaju hrane. Da, ljudi nemaju vode. Nemaju slobodu, nemaju dijelova tijela, nemaju članova svoje porodice, nemaju lijekova, nemaju kuću, nemaju posao, nemaju mir. Ali poslije kraja svijeta ostaje narod. Ma koliko god agresor bio jak i uporan da izbriše, narod ostaje, jer narod koji se brani se ne može slomiti. Volja za životom i slobodom se ne mogu ubiti. Duh tog naroda će preživjet sve dok je živ bar onaj jedan. No, taj kraj svijeta nije jedan trenutak. To traje.
Često se iznenadim kad vidim kako su mnoge pjesme, filmovi, spotovi, ideje nastale upravo tokom rata, pod opsadom, pod embargom, pod granatama, pod zemljom. Otkud ljudima hrabrost da snimaju spot za pjesmu dok hodaju kroz Sarajevo, dok u svakom trenutku to može da im bude posljednji kadar, posljednja nota?! Zašto su ljudi rizikovali svoje živote i ignorisali opasnost da bi gledali filmove u improvizovanim kinima?! Odgovor je u volji za životom, koju niko ne može da ugasi. Ona čini da se svaki dan izdrži. Da se 50 litara vode dnevno iznese na šesti sprat, kad je ima. Da se pod mecima koji fijuču iznad glave pokušava obrađivati neobradiva zemlja ispred zgrade, da se možda šta i zasadi. Da se obuče najljepši žuti kaput, stave naušnice, uredi frizura i prošeta ulicom, uprkos svemu. Da se razmišlja o filmskom festivalu, da se eventualni gledaoci podsjete na život. Da se podsjete na život i svijetu kažu da su još živi. Vjerovatno je svjetlost projektora koja se odbija od platna bila jedina vještačka svjetlost koju su posjetioci festivala mogli osjetiti na svom licu nakon dugo vremena.
Film je magija
Film se otvara rečenicom: „people want to be moved and film makes you moving“, i mislim da upravo ta kratka i jednostavna opaska objašnjava potrebu ljudi da se i u najtežim okolnostima bave filmom. U tom trenutku film predstavlja način preživljavanja. Uz ograničenu mogućnost kretanja, bez koje na duže staze nijedno ljudsko biće ne može da opstane jer „we are not the plants“, film je jedini način da se otputuje negdje drugo. Izvan obruča. Izvan nepodnošljive stvarnosti. S druge strane, ljudi žele i da osjete, „people want to be moved“, da im se probude zaboravljene emocije koje će ih učiniti živima, a koje su toliko otupjele pod težinom olova.
Film jeste magija „and people cannot live without the magic“. Magija pomoću koje ljudi žive i preživljavaju. Bijeg, ali i suočavanje, jer iako magičan, često je i glavni adut istine i njene neukrotive potrebe da dođe do uha i oka čovječanstva nadživljavajući generacije.