„Šta je, smrdi, a? Neka, da vidite malo kako je nama.“ Po definiciji bajka je „kraća prozna vrsta usmenog, folklornog podrijetla s fantastičnim (čudesnim) motivima i likovima (vile, suđenice, vještice, divovi, patuljci, čarobnjaci, začarani kraljevići i kraljevne, životinje s ljudskim osobinama, čudotvorni predmeti, čarobna vrela i drveće, ukleti dvorci i dr.). Odlikuju se stereotipnim počecima i završecima…“, a što je „smrdljiva“? Smrdljiva je zbog tog jer nas vodi u svijet beskućnika, u svijet smetljišta, svijet smrada, na dno hijerarhijske ljestvice ljudskog društva, doslovno na smetljište u kamp kućicu, smetljište koje je nastalo od nas.
„Smrdljiva bajka“ je srpski film redatelja Miroslava Momčilovića iz 2015. godine. Glavne uloge tumače Žarko Laušević i Jelena Đokić, u filmu nazvani Moma i Ema. Film je žanrovski smješten negdje između drame i komedije, nastojeći nam prikazati čistu ljudsku emociju lišenu šminke, dodvoravanja, emociju sa dna kace kako bi rekli neki. Usprkos svoj slici tegobnog okruženja rađa se bajka između dva leptira, između Mome i Eme. Moma svakodnevno preživljava skupljajući smeće i živeći u napuštenom skladištu te jednog dana sreće Emu kako izlazi iz šahta u kojemu i živi. Istog trena se zaljubljuje te joj udijeli kompliment na šta ona odbojno reagira, on pokazuje osjećaje, ali ona uporno odbija suradnju, a zapravo svojom grubošću skriva svoju slabost, ali joj potajno godi pažnja te počinje osjećati svoju ženstvenost…
Neke od asocijacija na beskućništvo su smrad i nehigijena, prljavština koja je odbojna većini ljudi. Pod tom prljavštinom žive ljudi oštećeni traumama koje nisu u mogućnosti liječiti drukčije no alkoholom ili drugim nelegalnim supstancama. Ljudi zbog društvene nepravde kapitalističkog sustava ili čak same nesreće. Ljudi osuđeni zbog vlastitih grešaka prošlosti, nekih razloga do kojih ne možemo dokučiti. U ovom svijetu, svijetu prljavštine, beskućništva ljudi su prepušteni životu bez pravila, životu bez skrupula gdje ako si slab budeš progutan, kao da sama odbačenost od strane ljudi s više hijerarhijske ljestvice nije dovoljna pa se moraš i unutar osuđenog kruga boriti za opstanak usprkos svemu. Nedostaka krova nad glavom zamijenjen je improviziranim kućicama, skloništima, pa čak i šahtom kako vidimo u filmu. Jedna od pjesama u filmu kaže „… ja k’o ostala deca želim topli dom.“, u izvedbi Ljiljane Buttler i Mostar Sevdah Reuniona.
Život bez doma, krova nad glavom, prekrivenost prljavštinom, nemogućnost prilagodbe društveno ustaljenim normama stigmatizira beskućnike. Čini od njih neljude jer nismo kao ljudi skloni upoznavati ono što preziremo, skloni smo predrasudama, jer predrasude ne zahtijevaju trud. Osuđivanju, gledanju s visoka, vođeni riječima da sebe nikada ne bi sveli na to jer smo mi moralno čistiji, uvijek znamo recepte za tuđe živote dok su naši životi „idealni“, a zaboravljamo kontekst, zaboravljamo da nismo svi rođeni istih mogućnosti, istih prilika. Jedno je roditi se u stabilnoj obitelji, a drugo u siromaštvu, u bijedi gdje smo osuđeni na snalaženje od malih nogu, gdje od malena dijete rijetko ima idilično djetinjstvo, gdje se samo gleda na preživljavanje.
Ali ipak, emocije su ono što dominira u filmu, ta čista emocija straha, sreće, boli, tuge. Bezuslovna ljubav i pripadnost nekome nakon dugo vremena, osjećaj ispunjenosti sebe uz drugog bez ikakvih pretenzija za materijalnim jer su svi u istom košu. Zajedničko prevazilaženje trauma i razvoj likova jedno kroz drugo nam daje višu razinu razvoja samog odnosa.
Kao što se da primjetiti u filmu prevladava prljava vanjština, a čista unutrašnjost, emocija, odsustvo zla, čist osmijeh, čista ljubav, upravo jer nam se želi pažnju usmjeriti da svakome pristupamo kao čovjeku vjerujući da nismo unutrašnji čistunci, da smo dužni skloniti mrak predrasuda sa očiju. Moma, usprkos svemu, kaže da u nadu treba vjerovati.
Bajka, koja će nas nasmijati i natjerati da se zapitamo kako je moguće biti sretan u uvjetima prikazanim u filmu, koja nas tjera vjerovati u nadu za boljim sutra, u nadu da možemo zajedno prevladati vlastite demone. Posebno prevladati ako imamo uz sebe nekoga čistih namjera spremnog se predati drugom na povjerenje, uz rizik, kao ovdje jer u bajci glavni likovi nemaju šta izgubiti osim svojim trauma i problema, jer čeka ih kako pjeva Darko Domijan u Ulici jorgovana: „Jedna klupa, tiha luka, tvoje usne, moja ruka. Opet bukti ona vatra, zgasla davno ispod hrasta. Gori zemlja, gori kamen, sunce, ugljen, nebo, plamen, to u sjenci lome krila, zaljubljena dva leptira…“