Ljubav je vjerovatno najprisutnija tematika od same postojanja umjetnosti. Neiscrpan izvor koja je tjerala umjetnike da stvore najljepše sonete ali i da počine ubistva, ova emocija je jedna od rijetkih koja je univerzalna. Nemoguća za definisati, mnogi filmovi su je pokušali prikazati.
Upravo zato što postoji toliko ljubavnih filmova, postavlja se pitanje da li je moguće nešto inovativno uraditi jer činjenica je da postoji jako puno “limunada” filmova u kojima možemo predvidjeti šta će se naredno desiti.
Past Lives (rež. Celine Song) dokazuje da postoji još milion i jedan način kako se ljubav može opisati i prikazati. Radnja filma iako zvuči “filmski” (ali govorimo o filmu tako da film itekako ima za pravo da ima takvu radnju) uz iznimno kvalitetan scenarij, odlikuje trodimenzionalnim likovima koji čine postupke u skladu sa njihovim karakterom, a ne za šta mi publika navijamo i želimo da se desi. Jedino uz takve napisane likove, možemo dobiti mnogo više od ljubavnog odnosa na velikom platnu, već kompleksnost ljudske emocije i postojanja.
Uz usčestalo prikazivanje stravstvene fizičke strasti, osvježavajuće je vidjeti ljubav koja dolazi u pogledu, u malim neopipljivim i nedodirljivim sitnicama, koju Greta Lee i Teo Yoo na brilijantan način iznose.
Jednostavni filmski jezik u Past Lives
Izbjegavajući stereotipe i zadovoljavanje publike, trope “prava osoba, krivo vrijeme” ne postaje kliše jer i lik muža glavne junakinje nije antagonista već neko ko podržava našu glavnu junakinju. On je također i dio vizije života koja je htjela da ostvari, jer su njene visoke ambicije uvijek bile bitan dio njenog karaktera.
Veliki sam ljubitelj jednostavnih ali efektnih i razumljivih filmskih jezika, koji imaju kompleknost i dubinu ali opet su do te mjere humani da svaki gledatelj se može povezati.
Vjerovatno da je malo ljudi doživjelo identično priču kao naši junaci, ali da je dosta nas doživjelo tu čudnu emociju koja se ne može opisati prozom, možda sonetima. To spajanje duša koje se nisu nikad ni poljubile ali su se srele u prošlom životu i povezane su na intimnom nivou koji je samo njima shvatljiv.
Možda će me “Dancing in the Dark” od Bruce Spreenstena uvijek podsjećati na nekoga koga sam upoznala u prošlom životu i ponovo srela u nizu jako nevjerovatnih okolnosti na drugom kraju svijeta, neke priče jednostavno nisu stvorene da dobiju nastavak u ovom.
To nije tužno, već prosto život. Ko zna šta u budućem čeka Nae i Hea, mene ili bilo kog od nas?
O filmu Past Lives smo već pisali nakon ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Analizu možete pronaći na ovom linku.