Bardo, False Chronicle of a Handful of Truths (2022) je najnovije ostvarenje Alejandra Gonzáleza Iñárritu, meksičkog renomiranog režisera koji iza sebe ima itekako impresivnu karijeru. U popularnoj kulturi često se spominje s The Three Amigos. To je trojac najznačajnijih meksičkih režisera današnjice koji čine Iñárritu, Alfonso Cuarón i Guillermo del Toro Gómez. Osim što su značajni za svoju matičnu zemlju dali su veliki doprinos suvremenoj kinematografiji u globalnom kontekstu.
Daniel Gimenez Cacho glumi Silveria Gamu, novinara koji postaje redatelj dokumentarnih filmova te treba da ide po nagradu u Los Angelesu. Silverio je zapravo fiktivna verzija redatelja a i sam film je apsurdna polu-biografija i crna komedija koja nam daje ulazak u neelektričan i kapriciozan svijet Iñárritu-a .
Od prvog kadra, film počinje snažnom evokativnom scenom koja je indikator da ćemo kroz 3 sata filma poći na putovanje magičnog realizma.
Kome tačno pripadamo?
Bardo je pun simbolike, koju vjerojatno publika koja nije iz iste stratosfere Meksika, vjerojatno neće biti u mogućnosti da svaku simboliku dubinski shvati i uhvati tijekom prvog gledanja.
Nacionalni identitet Meksika je jako prisutna tema, koja kroz sam film možemo uvidjeti je jako kompleksna. Iako tu tematiku doživljavamo kroz Silveria i jeste specifična za svoj kontekst, samo pitanja identiteta je jako univerzalno. U našem (Balkanskom) kontekstu, sa velikom brojem migracije i dijaspore, pitanje je itekako prisutno. Silverio (a i sam režiser) nose se s pitanjem pripadnosti – da li je on Amerikanac u Meksiku ili Meksikanac u Americi?
Kombinacijom nevjerovatne scenografije, puno tematika se miješa da je teško jasno definirati o čemu je tačno film, zbog čega je naišao na puno kritika kao pretenciozan i nejasan.
Činjenica je da ovo nije jasna crno-bijela autentična priča, ali jeste ona koja uspješno istražuje fantaziju i uspijeva zaroniti u realizam i nadrealizam. Kreativni rizici, zanimljive sekvence i odlična glumačka postava čine najhrabrije i najeksperimentalnije ostvarenje 2022. godine a i usudila bih se reći i Iñárrituve karijere.
Ovaj višeslojan i inovativan u svakom polju, te i kako su prikazani oprost i odnosi u porodici. Jedino što ima zajedničko sa svojim prethodnikom Birdman(2014) s kojim se često poredi je što su likovi u egzistencijalnoj krizi srednji godina, ali način na koji su te priče ispričane su dva zasebna univerzuma za sebe.
Koreografija bola
Jako puno scena se mogu detaljno izanalizirati ali, plesna scena koja je prikazana u samom trejleru filma je posebno zanimljiva. Rad kamere, boje, kako je scenografija postavljena prikazuju briljantnost redateljske palice koju redatelj posjeduje te je na jedan jedinstven način koreografirao bol. Također način na koji je prikazana neuspjela trudnoća je nešto neviđeno do sad iako sama tematika nije nova filmskom platnu.
Bardo možda nije film za široke filmske mase, ali je svakako ne samo film već umjetničko iskustvo i zasigurno nešto što niste imali priliku ni vidjeti ni doživjeti. Otvara puno pitanja i sigurno je da svaki gledatelj imati snažnu reakciju, bila ona pozitivna ili ne, što bi i trebala bit umjetnosti – da započne dijalog i preispita naša lična uvjerenja.
Innaritu nas podsjeća na kraju dana da je ovaj film, kao i život, samo kratka serija besmislenih događaja.