REŽISER: JAN DE BONT
SCENARIO: GREJEM JOST
Brzina je reč koja apsolutno definiše ovaj film. Rekao bih da je ovo „klasični“ akcioni triler samo na prvi pogled, ali da zapravo dobro ocrtava kako političko, tako i socijalno stanje Amerike.
Jan de Bont (poznat još po filmovima Twister i Lara Kroft: Kolevka života), čiji je ovo rediteljski prvenac (inače nominovan na 19 festivala, osvojio 18 nagrada, dva oskara za zvuk i zvučne efekte), iskoristio je svo svoje iskustvo direktora fotografije na filmovima sličnog žanra (Umri muški, Niske strasti), te je ovaj film učinio beskrajno uzbudljivim. Grejem Jost (poznat još po scenarijima za filmove Broken arrow, Hard rain), bazira ovaj scenario na stalnim komplikacijama i novim problemima u koje stavlja glavne aktere. Dok u većem delu filma, uporedo prati nekoliko likova. Ono što je primetno je da koristi svaku priliku da kroz brze i šaljive replike ublaži tenizuju koja prati ceo film.
Srž kapitalističkog sistema
Tokom filma dominiraju tri punkta, svaki od njih ima svoju simboliku.
Poslovna zgrada, u kojoj počinje film, predstavlja srž kapitalističkog sistema. Od početka se na brz i ekonomičan način postavlja tempo i pocrtavaju karakteri, u prvom minutu hladnokrvni bivši policajac, sadašnji invalid i bombaš- Hauard Pejn (Denis Huper) ubija čuvara, da bi već u sledećoj sceni imali prenaglašen dolazak policajaca Džeka Travena (Kijano Rivs) i njegovog partnera Harija Templa (Džefa Denijelsa), preko kojih takođe vidimo da je Hari smireni, inteligentni veteran u odeljenju za pirotehniku, dok je Džek mlad, brzoplet i hrabar.
Autobus 2525 zapravo je samo američko društvo, multinacionalno, ali predstavljeno pomalo stereotipski. Eni(Sandra Bulok), je simpatična i sarkastična, ona kasni i trči za autobusom, vozač koji je naravno afro amerikanac. Latino amerikanci od kojih je jedan fizički radnik, kome je pripisan banalan humor i sirova snaga, dok je drugi kriminalac koji misli da je Džek upao u
autobus iz auta u pokretu samo da bi njega uhapsio, te iz nehata ranjava vozača, čije mesto zauzima Eni (kojoj je oduzeta vozačka, kakve li ironije, baš zbog prebrze vožnje). Džek je
zapravo u autobusu zbog toga što je Pejn podmetnuo bombu, koja se aktivirala u trenutku kada se brzina autobusa spusti ispod 50 km/h. Uporedo pratimo Pejn, koji kod svoje kuće konstantno pije Koka-Kolu, mislim da se ovde brendom aludira na samu državu. Ima četiri televizora, na kojima gleda vesti, američki fudbal, direktan prenos praćenja autobusa 2525 od strane novinara, kao i „direktan prenos“ onoga što se dešava u autobusu, preko kamere koju je sakrio iza retrovizora. Sve ovo previše podseća na rijalitije, čiji će bum tek da usledi dvehiljaditih. Pejnov identitet otkrivaju kada Džek vidi da je tajmer na bombi zlatni sat, koji se obično dodeljuje za odlazak u penziju.
Da li je simbolika metroa potrebna?
Metro je očigledna simbolika podzemlja, u koje ih Pejn uvodi, kao da je sam đavo. Ovaj deo je po meni suvišan, zato što se energija filma već istrošila. Ali, naravno, u obračunu Džeka i Pejna, Pejn gine. Džek potom ne može da zaustavi metro kome je pokvarena kontrolna tabla, a ne želi da ostavi Eni zavezanu za šipku metroa. Te povećavaju brzinu metroa i izleću sa
nezavršenog koridora pravo na ulice LA-a, što je simboličan povratak iz tame na svetlost, kojim se sve srećno završava, jer su oboje živi, zdravi i zaljubljeni.
Mislim da se kroz Pejnov lik reditelj referiše na veterane i generalno ljude koji su nastradali ili izgubili deo tela na dužnosti, a prema kojima država ne brine na pravi način. Nije slučajno što je u pitanju bombaš. Bombaši samoubice su postali ponovo aktuelni još 83’ kada se pripadnik Hesbolaha razneo u bazi američkih marinaca u Bejrutu. Od tada počinje ekspanzija, te reditelj na nesvestan način predviđa ono što će se dešavati. Čak je sam početak smešten u poslovnu zgradu, a time kao da se naslućuje 11. septembar. Rekao bih da se između likova Pejna,
Harija i Džeka postavlja generacijski odnos, njih veže profesija, iako su postavljeni na suprotnim stranama. Pejn u ulozi deda, Hari u ulozi starijeg brata ili strica, a Džek kao
najmlađi.
Zato mi se čini da kroz Džeka vidimo novu ameriku koja se sukobljava sa onom zastarelom koju vidimo u Pejnu.