Film „Amadeus“ je biografska, istorijska drama, nastala iz pera Pitera Šafera, u režiji Miloša Formana. „Amadeus“ govori o odnosu prema umetničkom talentu, na tri nivoa:
- u osnovi je sukob između prosečnosti Salijerija i genijalnosti Mocarta, iz ugla Salijerija
- aktuelizuje dilemu da li je Mocart preminuo prirodnom smrću ili je otrovan
- priča o sudbinskoj žrtvi (Mocart i Salijeri su žrtve sopstvenog talenta)
Ovo je osmi (dugometražni) film na kome režiju potpisuje Miloš Forman, prethode mu „Kosa“ (Hair), kontroverzni film, nastao sa čitavom decenijom zakašnjenja. Pre njega, ujedno i prvi američki Formanov film – „Let iznad kukavičjeg gnezda“ (One Flew Over the Cuckoo’s Nest), koji osvaja pet „Oskara“ u glavnim kategorijama (najbolji film, najbolja režija, najbolji scenario, najbolji glavni glumac i najbolja glavna glumica). Iz Čehoslovačke faze izdvojio bih dva Formanova filma, Hori, ma panenko(The Firemen’s Ball) krajnje simpatična, skoro slepstik komedija sa kritičkim osvrtom na društveno političko stanje u zemlji, i Cerný Petr (Black Peter) jedan od bitnijih filmova Čehoslovačkog novog talasa. Film o odrastanju ondašnjih tinejdžera u socijalizmu.
Piter Šafer, iz Velike Britanije, etablira se kao dramski pisac već 1955. emitovanjem svoje „Zemlje soli“ (The Salt Land) na britanskoj ITV stanici (radio-televizijska stanica), sa podjednakim uspehom postavlja svoje komade i u pozorištima, što u Britaniji, što u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov sledeći komad, koji je takođe ekranizovan, jeste „Vežba pet prstiju“ (Five Finger Exercise). Sledeća ekranizacija njegovog dela jeste britansko-američka epska, istorijska drama „Kraljevski lov na Sunce“ (The Royal Hunt of the Sun) iz 1969.
Film koji predstavlja tragično osvajanje Perua od strane Španije. Ovim komadom nesrećnog osvajanja Franciska Pizara, Šafer uvodi svoja interesovanja za istorijske teme. Da bi se ponovo vratio temama iz bračnog života, svojom komedijom „Vlastitio uho/Oko javnosti“ (The Private Ear/The Public Eye) iz koga nastaje njegova prva samostalna adaptacija sopstvene drame
u scenario za film „Prati me“ (Follow Me!) iz 1972. u režiji Ser Karola Rida. Komad „Ekvus“ (Equus) iz 1975. Šaferu donosi nagradu „Toni“ za najbolji pozorišni komad, takođe nagradu
„Njujorških dramskih kritičara“. Imala je preko 1000 izvođenja na Brodveju, zatim u mnogim drugim pozorištima širom SAD-a, može se reći da je jedna od najdugovečnijih Šaferovih predstava, koja sa sobom vuče i određene kontroverze. Naime, pošto je „Ekvus“
putovanje u um sedamnaestogodišnjeg konjušara koji je zabadao šiljke u oči šest konja… te se u poslednjoj postavci zahtevalo da konjušar na sceni bude nag. Ne bi bilo kontroverzi da se u
ulozi konjušara nije našao Danijel Retklif koji je tada još uvek bio zvezda filmskog serijala o Hariju Poteru. Sve u svemu, i ovaj komad je pretočen na filmsko platno 1977. u režiji Sidnija
Lumeta, dok adaptaciju komada ponovo preuzima sam Šafer, ovoga puta dosta sigurnije. Ova adaptacija mu donosi nominaciju za nagradu Oskar. Što nas dovodi do „Amadeusa“ iz 1984. koji je svojevrsni vrhunac Šaferovog opusa.
Svi ovi filmovi, tj. komadi, žanrovski se razlikuju. Moglo bi se reći i stilski. Ono što je primetno, jeste Šaferov pečat. Bez obzira da li pratimo život španskog osvajača, ili običnog
konjušara, ljubavni par ili kompozitore suparnike… primetan je akcenat na unutrašnjoj borbi, na podjednakom sukobu sa samim sobom i okolinom. Kao i značaj muzike, koja je utkana u sve nas. Nešto univerzalno, što bez reči može da oslika borbu erosa i tanatosa, na svima jasan način.
Dobra postavka je pola obavljenog posla
„Amadeus“ je sniman na lokacijama u Češkoj, tačnije najviše u Pragu i Kromjeržižu. Formanu je omogućeno da snima u Narodnom pozorištu u Pragu, gde su (dva veka ranije) debitovale Mocartove opere „Don Đovani“ i „La clemenza di Tito“. Jedan od najcenjenijih delova filma, ako izuzmemo autentičnu snagu muzike, i odličnu kostimografiju Teodora Pisteka, svakako
je glumačka podela. Odlični F. Muri Abraham kao Antonio Salijeri, Tom Hals kao Volfgang Amadeus Mocart, Džefri Džouns kao car Jozef II, i Simon Kalov kao Emanuel Šikandir.
Naročito se ističe dvojac kompozitora suparnika Salijeri i Mocart, tj. F. Muri Abraham i Tom Hals. Infantilnost kojom se Hals poigrava u prezentovanju Mocartove genijalnosti, smenjujući snagu i osetljivost kako film teče, ostavlja lični pečat na tumačenje Mocarta. Dok Murijev Salijeri od prvog momenta impresionira. Bilo da ga gledamo kao ostarelog, „poludelog“
starog Salijerija, ili kada kao mlađi biva mučen Mocartovom pojavom, dok je u isto vreme plačevno tronut (i ljubomoran) njegovom muzikom.
Da li se genijalnost oprašta?
Ako želimo da preciziramo žanr, ovaj film pripada žanru istorijske drame, tj. njenom prvom rođaku – biografskoj drami, deziluzionirajućeg žanra. Kako to objašnjava Robert Mek Ki, kada
u svojoj knjizi „Priča“ govori o ovom žanru na primeru filma „Isadora“ (Karela Rajsa). Što se stila tiče, film prikazuje zavist i ljubomoru jednog etabliranog kompozitora, ali ne spram
genija koji svojom veličinom nosi teret čitavog čovečanstva. Ne, zapravo je taj genije neka vrsta klasicističkog hipika sa prodornim kikotom i flašom u ruci, koji ide okolo i zamera se
svim uticajnim ljudima, što zbog razmahanosti svog ega, što zbog konstantnog zaduživanja. Naravno, ovde nije reč o bilo kakvom ismevanju Mocarta, već se na jedan dobar način pokazuje da ne treba rad genija uzimati uvek za preozbiljno. Kako već glasi jedna Salijerijeva replika o Mocartovom komponovanju: „Kao da mu Bog diktira“. Kada se ovako postave stvari, može se reći da film stilski prikazuje naše najmračnije porive (zavist, gordost, požudu…) ali na jedan duhovit način, kao ljubomoru čoveka prema „detetu“. Istorijska, tj. biografska drama, sa
deziluzionirajućim zapletom, možda nije najkomunikativniji žanr, ali rekao bih da je ovaj film izuzetak. Jer pored glumačkih, najveća zvezda filma upravo jeste muzika. Tako da je ona
zadobila publiku, te je nakon komercijalnog uspeha filma, klasična muzika doživela izvesni preporod i otkrovenje, pogotovo za američku publiku. Znatno je skočila potražnja za Mocartovim delima. Sam film je odlično primljen od strane kritike, ali još više od same publike. Podjednako se dopao ljudima različitog uzrasta i različitog društvenog statusa. Tema kojom se film bavi je univerzalna, a način na koji se film bavi ovom temom svakako je jedinstven.
Nominovan je za čak 11 „oskara“, od toga osvojio je 8, i to za:
- Najbolji film
- Režiju
- Scenario
- Glavnu mušku ulogu (F. Muri Abraham)
- Kostim
- Zvuk
- Šminku
- Dekoraciju seta
Pored toga, osvojio je četiri nagrade „Zlatnog Globusa“, za: Najbolji film (Drama), režiju, scenario i najbolju glavnu mušku ulogu (F. Muri Abraham)
„BAFTA“ (Britanksa akademija za filmove) nagrade za: Najbolju kinematografiju, Šminku i frizuru, Montažu i Zvuk
„LAFCA“ (Udruženje filmskih kritičara iz Los Anđelesa) nagrade za: Najbolji film, Režiju, Scenario, Glavnu mušku ulogu
„Amadeus“ je Formanova sublimacija „Kose“ i „Leta iznad kukavičjeg gnezda“, ali u najpozitivnijem smislu. Ovaj film jeizvanredno delo, koje nas tera na suočavanje sa sopstvenim
slabostima, i mogućnostima. Podseća nas na stari natpis na ulazu u Delfsko proročište: „Nikada preko svoje mere“