Aftersun (2022), debitantski dugometražni film režiserke Charlotte Wells prikazuje sjećanje tridesetogodišnje Sophie (Frankie Corio) na ljetovanje koje je provela s ocem (Paul Mescal) dvadeset godina ranije. Uspomene, stvarne i izmaštane pokušavaju pomiriti ono što je Sophie znala o svom ocu s onim što tada nije mogla pojmiti.
Film počinje zvukom približavanja i udaljavanja na mini DV kameri. Nakon toga su prikazani pikseli na ekranu, tj. video snimak koji se premotava, i napokon scena u kojoj Sophie pita oca što je želio biti kada odraste, na čemu ekran zaledi. Premotavanje snimka i slika odrasle Sophie koja ostaje u mraku. Nakon toga opet izmjena slika i piksela: Sophie se pozdravlja s ocem na aerodromu i odrasla Sophie u mraku. Činjenica da Sophie ostaje sama u mraku nam signalizira da Sophie nikad neće dobiti odgovor na pitanje zbog kojeg je posegnula za video snimcima. Već na samom početku filma dobijemo osjećaj da će se dogoditi nešto loše, iako o kontekstu filma ne znamo ništa.
Wells nam konkretne događaje odvaja od sjećanja, tako što ih prikazuje u video formatu. Na ovaj način imamo osjećaj kao da gledamo dokumentarni film. Glazba u filmu je najčešće tiha, gotovo neprimjetna, ali je naglašena par puta kako bi pridonijela veličini scene.
Film obrađuje teme kao što su odrastanje, roditeljstvo, sjećanja, depresija, gubitak. Kako sjećanja utječu na stvarnost? Kako roditeljstvo utječe na pojam o vremenu koje nam je ostalo u životu? Kada pogledamo u prošlost, kako vidimo svoje roditelje?
Kako sjećanja utječu na (prošlu) stvarnost?
Odrasla Sophie, gleda snimke s ljetovanja u Turskoj na koje je išla prije 20 godina s ocem. Radnja je smještena u kasnim 90tim. Uz snimke, pokušava spojiti komadiće istine o Calumu. Ono što je fascinantno jest da se čitav film zapravo odigrava u Sophie-noj glavi. Osim materijala na video snimcima, mi ne možemo sa sigurnošću znati što se dogodilo, a što je proizvod njene mašte. Aftersun je snimljen tako da ne prati nužno kronološki događaj stvari. Zbog toga imamo osjećaj da se uz Sophie i mi prisjećamo tog ljetovanja. Film je često teško pratiti, ali je teško pratiti i vlastite misli. Wells je stvorila savršenu iluziju sjećanja. U glavi su sjećanja nabacana i sve se brže događa nego u stvarnosti.
Kada pogledamo u prošlost, kako vidimo svoje roditelje?
Sophie se prisjeća ključnog perioda u svom životu, perioda odrastanja. Sa 11 godina, ne pripada više potpuno dječjem svijetu, a tek pravi prve korake u svijetu odraslih. U jednu ruku Aftersun se može promatrati kao “coming of age” film. U drugu ruku ovo je film o pokušaju shvaćanja roditelja iz perspektive djeteta koje je odraslo. Ni u jednom trenutku ne dobijemo objektivni osjećaj o tome kakav je Calum otac. Njega gledamo kroz Sophie-ine oči. Čak su i scene u kojima je Calum sam proizvod njene mašte. Sophie je dijete rastavljenih roditelja. Iako možemo reći da Sophie sa ocem ima predivan odnos, činjenica da ne provode dovoljno vremena skupa donosi određenu težinu. Mascal-a i Corio su to savršeno portretirali.
Nesvjesno razumijevanje
Calum Sophie pokušava zaštiti od negativnih stvari. Ovu činjenicu jasno prikazuje scena u kojoj on skida gips s ruke. Kadar je podijeljen na dva dijela: S jedne strane imamo Sophie, prikazanu u toplim tonovima, dok znatiželjno propituje Caluma o njegovom odnosu s njenom majkom. S druge strane imamo Caluma koji skida gips, krvavi i očigledno pati, prikazanog u tamnim i hladnim tonovima, ali koji uprkos tome svemu, odgovara na njena znatiželjna pitanja, ne dozvoljavajući joj da primjeti njegovu patnju. Ova scena, pored očigledne želje za naglašavanjem razlika ova dva lika, kao i želje roditelja da zaštiti dijete od patnje (?), također portretira i sposobnost djeteta da, najčešće nesvjesno, primjeti tu patnju. Odrasla Sophie je svjesna njegove patnje. S druge strane, kada Sophie ostaje sama postajemo svjesni da je i te kako sposobna brinuti se sama o sebi.
Scena u kojoj Sophie ostaje bez ključa sobe savršeno opisuje činjenicu da se ona ponaša odraslo, iako je još uvijek dijete. Dok čeka rezervni ključ na recepciji, zaspe na kauču. Kada joj recepcionar otključa vrata sobe, vidi oca kako leži (mrtav pijan) na njenom krevetu. Nakon što prebaci prekrivač preko njega, ode spavati u drugi krevet. Dan nakon ovog, ona odbija da razgovara o tom što se desilo. Također, kada Sophie objašnjava kako se ponekad osjeća kao da tone, iako Calum negira da se tako osjeća, iz njegove reakcije nam je jasno da mu je taj osjećaj i te kako poznat.
Kako roditeljstvo utječe na pojam o vremenu koje nam je ostalo u životu?
O Calumovom životu ne znamo puno. Iz Sophi-nih sjećanja zaključujemo da je imao jako teško djetinjstvo. Zbog želje za komunikacijom sa svojim roditeljima potiče otvorenu komunikaciju sa Sophie. U par scena možemo uočiti knjige koje čita, a koje uglavnom upućuju na samopomoć. Također, često prakticira Tai Chi – vještinu specifičnih pokreta, koja dovodi do jedinstva i ravnoteže uma i tijela kroz pokret svih dijelova tijela kao cjeline.
Financijski je nestabilan, u svojim tridesetim godinama smatra da je njegovo vrijeme prošlo. Premlad je postao roditelj i to ga guši. Prebrzo je odrastao. Calum smatra da je Sophie u velikoj prednosti nad njim obzirom na to da ona ima “sve vrijeme ovog svijeta”. Čak zvuči banalno, ali vjerujem da roditeljstvo, pogotovo ukoliko se dogodi u ranoj mladosti, odnese sa sobom taj osjećaj odgovornosti isključivo prema samom sebi. Također, gledajući film dobijemo osjećaj da je Calum svoju životnu svrhu ispunio roditeljstvom, i šta god drugo da pokuša raditi, jednostavno mu nema smisla. Zbog toga smatra da je njegov život skoro pa gotov.
Traženje odgovora tamo gdje odgovora nema
Aftersun je pun simbola i prenesenog značenja. Jedanaestogodišnja Sophie je uvijek prikazana u svijetlim tonovima, dok je Calum u mračnim. More za Sophie predstavlja širinu, sve ono što je čeka u životu, ono što još uvijek nije istražila. Tekst pjesme “Losing my religion”, koju Sophie pjeva sama na karaokama, savršeno opisuje Caluma.
Par scena u filmu nam daju do znanja da je ljetovanje u Turskoj bio njihov zadnji susret. Scena kojom film završava, ples Caluma i Sophie u Turskoj praćen je stihovima pjesme “Under Pressure” koji ponavljaju “This is our last dance” (Ovo je naš posljednji ples). Kada zamišlja oca u klubu, Calum nosi istu majicu koju je nosio kada su se opraštali na aerodromu. Na kraju, posljednja scena u kojoj gledamo Caluma kako odlazi niz hodnik u tamu. Sigurni smo da se Calumu nešto desilo. Čak mislimo da je počinuo samoubojstvo, ali to ne možemo tvrditi sa sigurnošću. Ono što znamo sa sigurnošću jest da je Sophie ostala bez oca, i koliko god da se trudila saznati zašto, nije mogla shvatiti.