“Taste of Cherry” je film iranskog reditelja Abbasa Kiarostamija. U filmu je riječ o sredovječnom čovjeku gospodinu Badiiju koji želi počiniti samoubistvo te traži tko će ga pokopati nakon što popije tablete. Vozeći se gradom traži osobu koja će mu pomoći “skratiti muke”. Konačno nađe osobu za to, gospodina Bagherija te mu Bagheri u autu održi životni govor koji je na momente dijalog, ali više životni, motivacijski i optimistični monolog kojeg donosimo u nastavku teksta.
- Znači, nema više pitanja?
- Ne.
- Zapamtili ste? Ono drvo je dobar orijentir.
- Da.
- Znači, nema više pitanja? Nema problema?
- Nema problema, ali…
- Ali šta?
- Kad hoćeš nekom pomoći, treba to uraditi kako treba, od sveg srca. Tako je bolje,
pravednije i razumnije. - Možete čak koristiti ruke umjesto ašova. Sačuvajte osjećanja za bitnije stvari.
- Ali kako?
- Čime se bavite?
- Već sam ti rekao.
- Koja specijalizacija?
- Za kopanje zemlje nije potrebna specijalizacija. Samo kopanje zemlje. Kad bih ti mogao
pomoći na drugačiji način, to bih radije. - Samo uradite ono što tražim.
- Ali kakva je to pomoć? Ako čovjek hoće pomoći svom bratu, treba to drugačije uraditi.
Može spasiti život. Neću da budem odgovoran za bilo čiju smrt, ali pošto me moliš,
pristat ću. Ali teško je. Priznaj da nije lako. Ako ne objasniš svoj problem, tko ti može
pomoći? Ja te do sad nikada nisam vidio. Ali ti imaš rođake, prijatelje, braću. Izvini što
zabadam nos, ili je u pitanju porodični problem ili dug. Svaki problem ima rješenje, ali
ako ne razgovaraš nitko ti ne može pomoći. Svi imamo problema u životu. Kada bismo
svi birali ovaj izlaz iz svakog problemčića, nitko živ ne bi ostao na zemlji. Zar nije tako?
Nitko! Ni žive duše! Skreni lijevo, molim te. - Ne znam taj put.
- Znam ga ja. Duži je, ali bolji i ljepši. Već 35 godina sam zarobljenik ove pustinje. Ispričat
ću ti nešto što mi se desilo. Bilo je to malo pošto sam se oženio. Imali smo svakakvih
problema. Toliko mi je svega bilo preko glave da sam riješio sve okončati. Jednog jutra,
prije zore, stavio sam konopac u svoj auto. Bio sam riješen, htio sam se ubiti. Pošao sam
za Mijaneh, to je bilo 1960. godine. Stigao sam do dudovih plantaža. Tamo sam stao. Još
je bio mrak. Bacio sam konopac preko drveta, ali nije se zakačio. Pokušao sam jednom,
drugi put, ali uzalud. Onda sam se popeo na drvo i čvrsto zavezao konopac. Osjetio sam
nešto meko pod rukom. Dudove. Izvrsno slatke dudove. Pojeo sam jedan, bio je sočan. Onda i drugi, i treći. Odjednom sam primijetio da sunce izlazi iznad vrha planine. Kakvo sunce, kakav pejzaž, kakvo zelenilo! Odjednom sam čuo djecu koja polaze u školu. Zastala su pogledati me. Tražila su da drmam drvo. Dudovi su pali i oni sui h pojeli. Osjećao sam se srećno. Onda sam skupio nešto dudova da ih ponesem kući. Moja žena je još spavala. Kad se probudila i ona je jela dudove. I njoj su prijali. Bio sam se pošao ubiti, a vratio sam se s dudovima. Dud mi je spasio život. Dud mi je spasio život.
- Jeli ste dudove, jela ih je i vaša žena i sve je bilo u redu.
- Ne, nije bilo tako, ali promijenio sam se. Poslije je bilo bolje, ali zapravo sam promijenio
svoje gledište. Osjećao sam se bolje. Svaki čovjek na svijetu ima problem u životu. To je
tako. Ima toliko ljudi na svijetu. Ne postoji nijedna porodica koja nema problem. Ne
znam kakav je tvoj problem, inače bih mogao bolje objasniti. Kad odeš kod doktora,
kažeš mu gdje te boli. Izvini, nisi Turčin, zar ne? Ispričat ću ti jedan vic. Nemoj se
uvrijediti. Ode Turčin kod doktora i kaže mu: “Kad se pipnem prstom po tijelu, boli me.
Kad pipnem glavu, boli me, boli me kad pipnem noge, stomak, ruku…” Doktor ga
pregleda pa mu kaže: “S tijelom ti je sve u redu, ali prst ti je slomljen.” Dragi moj
čovječe, tvoj um je bolestan, ali ništa ti ne fali. Promijeni pogled na svijet. Ja sam otišao
od kuće ubiti se, ali dud me promijenio. Običan, nevažan dud. Svijet nije onakav kakvim
ga ti vidiš. Moraš promijeniti svoje poglede i promijeniti svijet. Budi optimista. Gledaj
pozitivno na stvari. Ti si u naponu snage. Zbog nekog manjeg problema, hoćeš počiniti
samoubistvo. Zbog jednog jedinog problema. Život je kao voz koji stalno ide naprijed, a
onda stigne do kraja pruge, do krajnje stanice. A smrt čeka na krajnjoj stanici. Naravno, i
smrt je rješenje, ali ne na početku, ne u mladosti. Oprosti što sam te odvukao na ovaj
kameniti put. Nisam znao. Misliš da je nešto dobro, a onda shvatiš da griješiš. Glavno je
dobro razmisliti. Vjeruješ da je ono što činiš ispravno, a onda shvatiš da griješiš. Pričaj,
reci nešto da se odmorim. Suviše sam pričao. Sve sam rekao. Izdeklamirao sam čitav
govor. Reci bar nešto. Skreni lijevo ovdje, molim te.
U svakom slučaju, ako ti nećeš pričati, pričat ću ja još. Ako ti nećeš da pričaš, ja ću. Jesi
li izgubio svaku nadu? Zar nikada nisi pogledao u nebo kad se ujutro probudiš? Zar ne
želiš u zoru vidjeti sunce kako izlazi? Crvenilo i žutu boju na zalasku. Jesi li vidio
mjesec? Zar ne želiš vidjeti zvijezde? Zar ne želiš opet vidjeti noć punog mjeseca? Hoćeš
da zatvoriš oči? Kreni desnom stazom! Ljudi s one strane bi htjeli baciti pogled ovamo, a
ti bi da pohitaš tamo. Zar ne želiš ikad više piti vodu sa izvora? Ili se umiti tom vodom?
Skreni desno! Kad pogledaš četiri godišnja doba, svako donosi plodove. Ljeti ima
plodova, a i u jesen. Zima donosi drugačije plodove, a i proljeće. Nijedna majka ne može
napuniti hladnjak tako raznovrsnim voćem za svoju djecu. Nijedna majka ne može toliko
učiniti za svoju djecu koliko Allah čini za svoja stvorenja. Hoćeš odbaciti sve to? Hoćeš
se svega odreći? Hoćeš se odreći ukusa trešanja? Nemoj. Prijatelj sam ti, preklinjem te.
Skreni desno. Skreni desno, ovo je glavni put. Skreni lijevo, molim te. Prije nego što
odem reći ču ti jednu tursku pjesmu. “Ljubavi moja, odlazim, dođi mi. Tjeraju me iz vrta
prijatelja mog, dođi mi. Od nekadašnjih sretnih dana, zadesila su me teška vremena. Dođi
mi.” Reci mi, jedva da se znamo. Ako odeš, bit ću ti prijatelj. Ako ostaneš, bit ću ti
prijatelj. U svakom slučaju sam ti prijatelj. Ako ostaneš, bit ću ti prijatelj. Ako odeš, isto
ću ti biti prijatelj. Zbogom. - Radiš li ovdje? Čekaj. Reci mi šta ćeš raditi.
- Rekao sam ti. Radim ovdje u Prirodnjačkom muzeju.
- Ne, mislim na sutra ujutro.
- Sutra dolazim u zoru, izvikujem dvaput: “Gospodine… Gospodine…”
- Badii.
- Badii, a ti odgovoriš. Onda te uhvatim za ruku da ti pomognem izaći.
- A ako se ne odazovem?
- Odazvat ćeš se. Znam šta ćeš reći.
- Ali ako se ne odazovem?
- Uradit ću ono što si tražio. Ne brini.
- Recite to da bi mi lakše bilo.
- Neke stvari je lakše uraditi nego reći.
- U svakom slučaju, uradit ćete to.
- Da nije mog djeteta, ne bih. Vjeruj mi, teško je. Dogovoreno. Doći ću i pokrit te
zemljom.
- Uzet ćete novac i otići.
- Kakvo olakšanje za vas. Moram ići, djeca čekaju.
- Dabogda ovaj novac pomogao u izlječenju vašeg djeteta. Održite obećanje ili nećete biti
blagoslovljeni. - Nadam se da ćeš biti dobro.
- Uzmite ovo sada. Sutra ćete dobiti ostatak.
- Hvala što si me vratio. Hvala još jednom.
- Vidimo se sutra u šest. Odnosno, vi ćete mene vidjeti u šest.
- Dao Bog, vidjet ćeš i ti mene.
- Uzmite ga. Uzmite novac.
- Hvala ti, ali ne. Tek kada obavim posao.