Kao i svake godine, Sarajevo Film Festival je imao bogat i šarolik izbora filmova koji su prikazani na ovogodišnjem 29. izdanju. Dok nestrpljivo iščekujemo veliki trideseti jubilej naredne godine, koji će zasigurno biti još veći, osvrnut ću se na 3 filma koji su se posebno istakli.
Posebno bih naglasila da je ovogodišnje izdanje imalo najveću posjećenost do sad. Nažalost zbog puno prodanih karata kao i puno projekcija koje su se istovremeno odvijale, moja lista se sastoji samo od filmova koje sam imala priliku da pogledam.
Four daughters, Kaouther Ben Hania
Veoma jak početak festivala jer upravo prvi film koji sam gledala na SFF, je jedan od meni najdražih filmova čitavog festivala. Ova doku-drama istražuje život Olfe, majke četiri kćerke te šta se desilo sa njene dvije starije kćerke koje su nestale. Kako bi ušli u srž, kako su dvije kćerke nestale, režiserka poziva dvije profesionalne glumice koje nas vode kroz porodične odnose. Upravo kroz porodične odnose saznajemo na kćerke nisu otete već nažalost su odabrale svoj životni put birajući da se pridruže džihadistima. Iako mlade, napravile su odluke koje će zauvijek obilježiti njihove ali i živote čitave porodice.
Mislim da bi jako malo režisera bilo u stanju šta je Ben Hania uspjela, a to je stvoriti likove koji su uradili veliku grešku ali ne simpatizirati već jednostavno humanizirati likove. Ni u jednom trenutku, ne pokušava opravdati postupke ali stvara jedan tako stvaran i potresan profil likova – da na kraju dana te kćerke jesu nečija djeca i nečije sestre. Jako osvježavajuće je i da sam lik Olfe nije prikazan kao savršena majka već s puno mana koji ne umanjuju njenu majčinstvo. Kroz čovječanstvo, dešavale su se i veće tragedije, ali kroz 2 sata koliko traje film, činit će vam se da upravo ova tragedija jeste najpotresnija. Način na koji je ova priča ispričana, s puno srca i humanizacije svih koji su dio ove priče, skoro je nije moguće da ne ostanete emotivno potreseni.
Blackbird Blackbird Blackberry, Elene Naveriani
Vijest da je Blackbird Blackbird Blackberry osvojio nagradu Srce Sarajeva za najbolji
dugometražni film i najbolju glavnu glumicu me jako obradovala. Preporučujem svakom da ga
pogleda jer filmski jezik je tako jednostavan a dubok a nadasve univerzalan.
Eka Chavleishvili koja glumi Etero je takav masterclass za umjetnost glume gdje naprosto njen
pogled govori više od hiljadu riječi. Rijetko pogledam film gdje apsolutno sve je u skladu i
harmoniji da jednostavno ne mogu pronaći detalj koji me nije naprosto oduševio.
Revolucija istinski počinje iznutra, od nas a životna dob nije nikakvo mjerilo da li možemo
ponovo početi jer glavna heroina ne da samo počinje svoj život ponovo već neustrašivo ga
počinje na način na koji joj odgovara.
Jako nam fali filmskih heroina kao što je Etero, jer gledajući filmove ali i društven mreže tako je lako zaboraviti da život živimo dok smo živi a ne dok biološki sat otkuca 25tu godinu. Osvježavajući lični trijumf sredovječne žene koju najispunjeniji trenuci života tek čekaju ali samo zato što će ona dozvoliti da dođu. Iako se pojavi ljubavni interes koji ima uticaj na nju, ljepota starenja jeste zrelost koja dolazi s godinama, te Etero prvenstveno bira sebe i ostaje vjerodostojna sebi usprkos ljubavnom interesu.
Club Zero, Jessica Hausner
Jedan od najiščekivanijih filmova ovog SFF koji je ujedno i zatvorio festival je Club Zero. Karte su bile rasprodate mnogo prije same projekcije, no moram priznati da su očekivanja bila ispunjena. Ovaj festival sam se jako upoznala sa radom Hausner u sklopu In Tribute to.. programa i rekla bih da Club Zero jako upečtljivo ostvarenje od režiserke. Uporedila bih je sa Hitchkokom, jer konstantna tema kroz filmove su jako uzbudljivi zapleti koje nikad ne možemo u potpunosti predvidjeti. Horor u svakodnevnici koji nije prenapuhan ali opet itekako prisutan je na jedan brutalan način opisan u filmu.
Da film ne mora biti slasher ili imati serijskog ubicu a da žmarci prođu je upravo oslikan u
glavnom liku Miss Novak koja počinje predavati “savjesnu” ishranu no vrlo brzo saznajemo da
se radi o jako opasnom kultu. Profesori istinski imaju veliku moć jer oblikuju mlade umove te
najstrašniji aspekt filma nije nužno ni šta se desi već koliko su velike šanse da uz loše okolnosti
i mlade umove koji će lako prihvatiti sve što im se prikaže kao činjenica, katastrofalne stvari
mogu desiti.
Jedino možemo pretpostaviti gdje su zapravo đaci Miss Novak završili ali ono što znamo
zasigurno je da su na putu gdje ih niko neće naći.