Prije nekoliko dana zvanično je završen Filmski Festival Herceg Novi – Montenegro Film
Festival na kojem sam po prvi put ove godine imala prilike da učestujem u sklopu Adriatic
Network. Iskustvo je bilo predivno, toplo vrijeme i atmosfera te odlična selekcija domaćih i
inostranih filmova. Posebno bi pohvalila koliko je festival omogućio prostora studenskim
filmovima iz čitavog regiona kao jednu od rijetkih prilika gdje smo se mladi (budući) profesionalci imali prilike upoznati!
Jako se radujem narednom izdanju jer svakako prijateljstva koja su se sklopila tokom ovog
festivala mi ne daju nikakv drugi izbor nego da se vratim!
Osvrnula bih se na 3 filma koja su mi se posebno dopala a zanimljiva činjenica da su sva tri
filma bila u selekciji i Sarajevo Film Festivala, no zbog obima koji SFF ima, nisam ih imala priliku tada pogledati.
Da li ste vidjeli ovu ženu?, Dušan Zorić, Matija Gluščević
Nemojte ništa pročitati o ovom filmu prije nego što ga pogledate. Samo ga potražite u najbližem kinu ili na digitalnim platformama i prepustite se. Nemojte čitati ni ovu preporuku, samo zapamtite ime filma. Jedan od najuzbudljivijih eksperimentalnih ostvarenja domaće proizvodnje ove decenije.
Snimanje ovog filma je započelo kao diplomski rad režiserskog dvojca ali na kraju se pretvorilo
u snimanje koje je trajalo čak pet godina, što se da primjetiti koliko je svaki aspekt filma iznimno detaljno razrađen. Nadrealizam nije nužno jezik lako prenosiv na filmsko platno, no nećete imati izbor nego da pažljivo pratite Draginju kroz sve univerzume. Humor je veoma jak alat ovog filma koji svakako dodaje dimenziju egzisentcijlane krize naše Draginje. Istinske se nadam će odličan prijem ovog filma po festivalima inspirisati još ovakvih filmova, nesvakidašnjih i odvažnih o savremenim tematikama.
Ekskurzija, Una Gunjak
Konačno, bosanskohercegovački film u kojem je glavni protagonista mladi ženski lik, a radnja se dešava sada i jako je aktuelna. Ne mogu reći da je situacija kroz koju Iman, naša heroina,
prolazi nužno univerzalna ali sam sigurna da svaki mladi gledalac može naći detalj sa kojim se
može povezati ili da je i lično preživio u svojim danima osnovne škole.
Adolescencija je izazovan period sa kojim se svako bori na svoj način, vođen vlastitim
nesigurnostima i kompleksima. Iman, jako dosjetljiv lik pronalazi način kako da bude prihvaćena ili tačnije kako da bude viđena kao “faca” u svom društvu koji joj se jako brzo odbija u glavu jer ne samo da bude osuđena od svog razreda već čak dovodi i samu ekskurziju u pitanje da li će se desiti zbog čega postaje glavna meta vršnjačkog nasilja. Nasilje u školama je prisutno i drago mi je što je film prikazao na jedan jako realističan način. Tužna ali istina pojava u našoj realnosti kao i filmu je nespremnost školskog sistema da zaštiti žrtve.
Poseban osvežavajući aspekt filma leži u samom scenariju i dijalogu lika koji je uradio odličnu
reprezntaciju tinejdžera, koji se ponašaju i komuniciraju jedni sa drugima kako bi i tinejdžeri u
stvarnom životu komunicirali. Film je osvojio dvije nagrade a ja bi mu dodjelila posebnu nagradu što je pokazao da BH je u stanju napraviti kvalitetan film koji u centar stavi pitanja mladih ove generacije.
Anatomija pada, Justine Triet
Ovogodišnji dobitnik glavne nagrade Cannes festivala je trijumf režiserske palice Justine Triet.
Filmovi nam ne trebaju ponuditi odgovore već nam dati pitanja na koje možemo pokušati odgovoriti. Fantastična glumačka postavka stvara kompleksan mozaik tročlane porodice u kojoj ni lik oca ni majke nije prikazan kao apsolutni heroj ili antiheroj već kao roditelj i akademik sa vrlinama i manama. Samo suđenje je daleko od pravednog suđenja jer konstatno aludiranje da je glavna junakinja izvršila zločin služi kao hiperrealan prikaz koliko smo spremni brzo osuditi iako dokazi koji su korišteni su iznimno upitnog karaktera i bilo bi potrebno izvršiti moralnu analizu da li se mogu uzeti kao dokaz ako su stvoreni bez dozvole i znanja optuženog. Međutim mladi glumac, Milo Machado Graner se posebno izdvojio koji nije imao ni malo jednostavan zadatak biti sin i između jako komlikovanog odnosa roditelja.
Kraj Anatomije pada je pirova pobjeda, ali opet pobjeda jer postavlja jedno jako humano pitanje: “Da li pravda pobjeđuje ako jedno dijete gubi ne jednog već dva roditelja?”