“Sve ove godine, sva ova sjećanja, tu si bila ti. Vukla si me kroz vrijeme.”
The Fountain (2006)
Radnja filma vodi gledatelje kroz magičnu i stimulirajuću kosmičku odiseju u vremenskim linijama koje se prepliću, stapaju i na kraju prestaju postojati.
Aronofsky kroz simbolizam i jedinstvene note Clint Mansell-a preispituje prirodu vječne ljubavi u isto vrijeme kreirajući vizuelno zapanjujuće ostvarenje.
Također, s nadrealističke perspektive istražuje prirodu opsesije, straha od smrti, želje za besmrtnošću, i prihvatanje smrti ne samo kao neizbježne, već i kao koraka na putu prema nečem većem.
Glavni lik, Thomas iz tri različita ugla odbija vidjeti smrt kao bilo šta osim neprijatelja kojeg treba pobijediti. Njegova žena, Izzy, je suprotnost, personifikacija duhovnosti. Iako bolesna, njena je želja umrijeti na način na koji zreli plod pada sa stabla, neustrašivo pomirena s novim početkom. Pod snažnim utjecajem novovjekovnih vjerovanja povezanih s drugim religijskim uvjerenjima prikazan je sukob između istočnjačkog i zapadnjačkog gledišta na smrt.
Thomasovo stoljećima dugo lutanje i opsjednutost s istom svrhom, produžiti život svojoj voljenoj uzrokuje pomjeranje i rušenje granica realizma i religije.
U ogledalu koje drži režiser drži vidimo svoj izraz lica. Stalne brige o budućnosti, žurba, kultura opsjednuta metodama podmlađivanja, i zaboravljenje duhovnog.
Iako možda težak zadatak, za većinu nas, okupiranih nestrpljenjem, vrlina bi bila naučiti prisutnost, kako ne bi propustili život, jer kad se osvrnemo ne postoji dugme za natrag. Samo obraćajući pažnju na ono što je vrijedno naše pažnje ćemo istinski voljeti i živjeti.
Spoznaja moći sadašnjosti nam može pomoći da iskoristimo svaki trenutak koji nam je darovan s našim voljenim.
“Posadili su sjeme nad njegovim grobom. Sjeme je postalo drvo. Mojsije je rekao da je njegov otac postao dio tog stabla. Urastao je u šumu, u cvijet. I kad je vrabac pojeo plod drveta, njegov otac je odletio s pticama. Rekao je… smrt je bila put njegova oca do strahopoštovanja. Tako ga je nazvao. Put do strahopoštovanja. Sada, pokušavala sam napisati zadnje poglavlje i nisam to mogla izbaciti iz glave!”
The Fountain (2006)
Pijući sa stabla života, postizanjem “besmrtnosti”, inkvizitor biva prekriven travom, i postaje dio stabla. Simbolika je nasilnosti života i njegvog nastavka bez nas, sa nama. Smrt rađa život. Život rađa smrt.
U beskonačnom lancu ishrane postajemo hrana drugim organizmima, i već smo dosegli besmrtnost žrtvovanjem za nove živote.
Publici se otvara percepcija da gubitak nije stvaran, da je smrtnost samo dio procesa kreacije života, te da iako naizgled u sebi sadrži tematiku smrti, film diše i s sobom donosi novi početak, ponovno rođenje, i poeziju u pokretu.
Gledajući film nemoguće je ne primijetiti prstenje. Naime, riječ je o istočnjačkoj filozofiji, a sam krug simbolizira odsustvo početka i kraja, prošlosti i budućnosti, neizostavnost odnosa života i smrti. Metafora je i želje za vječnom ljubavi, ali i iskustvom vječnog života.
Igrom boja i svjetla Aronofsky dočarava najprogresivnije svjetlo kao dio cjeline koja najavljuje smrt zvijezde i nagovještava da možemo krenuti naprijed samo nakon što smo voljni prigrliti kraj.
Boja zlata je korištena kako bi označila opsjednutost i posebno se dobro uklapa u španjolsku atmosferu. Karakteristični su i iznenadni prijelazi između scena i trenuci zasljepljujućih svjetala.
Likovi u momentu realizacije da smrt oslobođa dušu, prestaju da strahuju i preuzimajući filozofiju stoicizma prihvaćaju da smrt i ljubav mogu prelijepo koegzistirati.
Autentičnost “The Fountain” krije se u brojnim interpretacijama i individualnom doživljaju. Režiser je usporedio svoj film s Rubikovom kockom i ostavio ga kao zagonetku otvorenu za tumačenje koja može biti riješena na više načina.
Ovo često neshvaćeno ostvarenje, možete voljeti ili mrziti, ali nakon gledanja je sasvim sigurno da nećete ostati ravnodušni.