Film „To mora da je raj“ (It must be heaven) sam prvi put pogledala 2019. godine (kada je i izašao) na najvećem filmskom platnu u regiji u Open Air programu Sarajevo Film Festivala. Bila je srijeda i nakon već dobrog broja pogledanih filmova, dolazim na Metalac, ne očekujući ništa. Za Eliu Suleimana, režisera ovog filma nikad nisam čula, a o filmu sam se informirala minimalno.
Već u prvoj sceni primjećujem da bi ovo mogao biti humorističan film, a tek poslije shvaćam da je to jedina poveznica ove scene s ostatkom filma. Inače, Suleiman voli praviti filmove tako da započinje scenom koja nije ni na koji način povezana s filmom.
Radnja filma započinje u Nazaretu, rodnom gradu ES-a, protagonista ovog filma kojeg režiser i glumi. On promatra svijet oko sebe s distance, kao da nije dio istog. U misli mi se ucrtao lik protagonista – njegov šešir, sijeda kosa, naočale i uvijek začuđujući pogled. Scene su čarobne, a dešavanja kojima svjedoči uglavnom prikazuje satirično. Na pitanje zašto u ovom filmu koristi satiru, Suleimanov odgovor je jednostavan – humor je veliki dio njegovog identiteta. Dok sam gledala film imala sam osjećaj da sam ja ES i da promatram vlastite reakcije na društvo oko sebe. Scene su često snimane iz njegovog kuta promatranja i vjerojatno mi se zbog toga ovaj zaključak sam nametnuo. Također, već u prvom dijelu filma je primjetno da scene u filmu nisu povezane. Zamislite da ste u jednom danu apsolutno usredotočeni na sve ono što se događa oko vas, ali da ne sudjelujete ni u jednom od tih događaja. Upravo tako izgleda ovaj film, samo u većem vremenskom razmaku. Još jedna jasna slika koju ćemo primijetiti jest praznina. Likovi su uglavnom osamljeni, ulice su prazne.
U drugom dijelu filma ES odlazi u Pariz. Ovdje mi se na prvu čini da je to njegov raj iz naslova filma. Pariz je sve ono što Nazaret nije – uređen, raznolik, slobodan. Međutim, uskoro primjećujem da ES u Parizu uočava istu problematiku koja se događa i u rodnoj mu Palestini. Opet se susrećem s praznim ulicama, ali ovaj put uočavam i organe vlasti koji ne vide probleme koji se događaju ispred njih. Zaključujem da ES ovdje nije našao raj, nego samo varijantu onog što je ostavio iza sebe.
Nisam mogla ne ostati impresionirana praznim ulicama Pariza i načinom na koji su scene prikazane. Činjenica da su ulice Pariza zaista ispražnjene za svrhu snimanja filma me zadivila. Ovo nije visokobudžetni film, te nije bilo jednostavno doći do dozvola za blokiranje pariških ulica. Suleiman tvrdi da je bio dovoljno lud da uopće traži od producenata da se ovo ostvari. Nakon mnoštva pravnih procedura, producenti su se spremali Suleimanu saopćiti da neće moći zatvoriti ulice. U zadnjem trenutku su saznali da je osoba koja potpisuje ovu vrstu dozvola veliki fan režiserova rada, te mu je rečeno da slobodno bira koje ulice želi zatvorene.
Film se nastavlja ES-ovim odlaskom u New York. Brzo shvaćam da ni Amerika nije obećana zemlja, odnosno da ni ovdje ES ne nalazi raj. U New Yorku opet jasno vidim problematiku koja se ponavlja iz prethodnih dijelova filmova, ali na američki način. Ovdje prvi put u filmu čujem kako ES progovori, tako što daje odgovor na pitanje odakle dolazi – iz Nazareta u Palestini. Nakon istraživanja o Suleimanu i njegovoj kinematografiji, saznat ću da je i manjak verbalnog dijaloga njegov stil snimanja, ali nemojte da vas ova činjenica obeshrabri. U ovom filmu nije potreban dijalog da shvatite „što je pisac htio reći“.
Film završava u Nazaretu scenom u noćnom klubu, koja obilježava nadu u bolju budućnost. Ova scena nije snimljena u Nazaretu, nego u obližnjem gradu za koji Suleiman kaže da je ipak malo slobodniji i u kojem je zaista osjetio nadu da će „Palestine ipak biti“.
Iako možemo vidjeti razlike između ova tri grada, oni posjeduju i zajedničke osobine. Ono što režiser poručuje ovim filmom, jest da se „palestinizacija“ u svijetu već naveliko događa, čega smo sad vjerojatno i malo više svjesni. U sva tri grada možemo osjetiti kako ES ne pripada ni jednom od njih, iako je nostalgija za Nazaretom osjetno najjača. Suleiman živi kao nomad, potpuno oslobođen od nacionalnog identiteta. Iako ga svi nazivaju palestinskim režiserom, on se ne smatra takvim. Odlaskom u Palestinu za vrijeme snimanja ovog filma, režiseru se budi nostalgija, za koju kaže da je zaboravio da postoji. Zbog toga ovaj film možemo promatrati i kao traženje nacionalnog identiteta i mjesta koje će nazvati domom. Je li naziv filma direktno povezan s traženjem raja – doma koji još uvijek ne pronalazi ili je Suleiman toliko satiričan da se i kroz naslov podruguje svim „obećanim zemljama“, za mene ostaje otvoreno pitanje. Ono što sa sigurnošću znam i svjedočim jest da se problemi o kojima Suleiman progovara uveliko manifestiraju i u Bosni i Hercegovini. Znam što znači imati predrasude o nekom samo na osnovu njegovog imena, ali isto tako znam i kakav je osjećaj kada netko drugi ima predrasude o tebi iz istog razloga. Razlog zbog kojeg sam ostala oduševljena ovim filmom jednim dijelom jest i spoznaja da je netko napravio film o problemima koji su i meni bliski. Mislim da nas Suleiman ovim filmom poziva da progovorimo o spomentim problemima dok nije kasno, ali i da imamo razumijevanja i strpljenja jedni za druge kako nam se ne bi dogodila Palestina, ili u našem slučaju tisuću devetsto devedeset i druga.
Za one koji žele znati više:
- Snimanje filma je iz financijskih razloga u jednom trenutku bilo blokirano. Obzirom da je režiser povezan sa Sarajevo film festivalom, u jednom trenutku je pričao sa Mirsadom Purivatrom i Jovanom Marjanovićem (bivši i trenutni direktori SFF-a), te je Jovan u velikoj mjeri zaslužan za nastavak snimanja filma.
- U stvarnom životu Suleiman je daleko pričljiviji nego u svojim filmovima.
- Suleiman pravi velike pauze između filmova jer osjeća odgovornost da napravi film tek onda kada nađe dovoljno „zanimljiv“ problem o kojem želi progovoriti. Tek onda osjeti i odgovornost da završi film.
- Bilješke za filmove skuplja svakodnevno, tako je npr. za scenu s tarot majstorom dobio inspiraciju prije 20-ak godina. Smatrao je da ta scena pripada ovom filmu.
- Suleiman prikazuje „organe vlasti“ na banalan način, najčešće kako plešu jer smatra da je sustav vlasti lagan za provaliti.
- Ptičica iz filma nije stvarna.