Piano (1993.) Jane Campion, je film o nijemoj ženi iz 1850-ih koja sa svojom šestogodišnjom kćerkom Florom putuje na Novi Zeland. Melanholična drama, osim što ispituje neskladni ljubavni odnos, također propituje i pojam ženstvenosti i posredovanja u filmu. Film i nakon 28 godina ostaje izvanredna i potresna meditacija o ženskoj nemoći, odnosno moći prerušena u ljubavnu priču kroz vijekove.
Šutnja na kraju utječe na sve, kaže Ada McGrath (Holly Hunter) u uvodnom monologu filma, razmišljajući o svom nadolazećem braku s Alisdairom Stewartom (Sam Neill) dok čeka njegov dolazak. Njenu nijemost otac opisuje kao “mračni talent”, ali Ada sebe vidi posve drugačije, bez pretjerane melodrame, jer kako saznajemo od njene kćerke, Ada svakako misli da ljudi u većini slučajeva govore gluposti, te da nisu vrijedni ni slušanja, ni govorenja. Nakon što je otac udaje/prodaje za muškarca kojeg nikad nije upoznala, Ada sa svojom šestogodišnjom kćerkom Florom (Anna Paquin), njihovim stvarima i klavirom putuje na Novi Zeland. Njena kćerka je svojevrsni produžetak njene komunikacije s drugim ljudima, a njen klavir je
produžetak njene duše, produžetak riječi tišine kojom ona govori, odnosno njen klavir je njen vitalni oblik samoizražavanja. Po dolasku na Novi Zeland, Adi je uskraćen glas kada Stewart odbije premjestiti klavir u svoj dom, te ga ostavlja na plaži. Negirajući Adin jedini vid samoizražavanja, Alisdair nesvjesno pokreće razvoj odnosa između Ade i svog radnika Georgea Bainesa (Harvey Keitel). Bains je šumar, nekadašnji mornar, koji je usvojio mnoge maorske običaje, uključujući i tetoviranje lica. On u zamjenu za 8 hektara zemlje dolazi u posjed klavira, pri čemu mu Ada daje časove. Časovi se sastoje od toga da Ada svira, a Bains je sluša, odnosno gleda, pri čemu su sklopili dogovor o povratku klavira ukoliko Ada bude radila ono što on želi, jedna radnja, jedna crna tipka. Njegova opsesija Adom vrlo brzo je uzvraćena, a sam klavir postaje fetiš, okultni simbol, generirajući muziku njihove tajne ljubavi. Upravo je ljubavni trougao centralna tema filma, u kojem se likovi žrtvuju radi sigurnosti i sreće drugog, odvodeći tako sebe u duboki nemir. Ada žrtvuje svoju požudu za Bainesom, kao i mogućnost da ga posjeti, ostajući pod Alisdairovom nadzorom kako bi stekla njegovo povjerenje, pri čemu ona zapravo nije ni imala izbora. Baines vraća klavir Adi i Alisdairu, iako je mogao ostvariti posebnu vrstu intimnosti s Adom. Na taj način on žrtvuje svoje vrijeme i odnos s njom u pokušaju da je zaštiti od sumnje. Flora, također žrtvuje svoj odnos s Adom, kao i jedan od njenih prstiju, kako bi pokušala ostvariti bolji odnos s novim ocem. Kada Ada daje Flori ključ klavira, koji treba odnijeti Bainsu, ona ključ predaje Alisdairu, što uzorkuje kaznu za Adin nedostatak lojalnosti, odsjecanje prsta.
Ono što ovaj film čini velikim jeste upravo Campionovo akutno razumijevanje ženskih problema, pitanja o ženstvenosti i patrijarhata, što imamo već u samoj ekspoziciji filma, Ada se kupuje i prodaje kao stoka, lijepa stvar za zamjenu za komad zemlje. Bol i mračna odlučnost kojom je tuga potisnuta upravo daju snagu filmu. U filmu je mnogo nesvakidašnjih slika, poput napuštenog klavira na plaži, koji je i simbol europske carske avanture, Adina nesvjestica na blatu i kiši, njena crna haljina koja se nadvija oko nje i čini da izgleda kao neko umiruće morsko čudovište ili lignja koja izbacuje tintu. Njene ljubavne scene Bainesom su neobične i suptilno drugačije, ali senzualne i dirljive. U nedostatku dijaloga, osim Adinih uvodnih i završnih monologa, glumica se prvenstveno mora osloniti na ekspresiju i pokret. Kamera se često zadržava na njenom licu kako bi uhvatila bol i izdaju u njezinim očima. Ono što je također zanimljivo i što na vizuelnom planu i pokretu kamere donosi redateljsku inovaciju je kadar u kojem kamera skoro pa doslovno ulazi u Adinu posvjest kroz detalj njene pundže. Sada u potpunoj nemogućnosti izražavanja, jedini način da se gledaoci povežu s Adom jeste prodor u njen tok misli u okviru realizma u kojem je film sniman. Smještena naspram divljeg krajolika Novog Zelanda, Campion svoju domovinu tretira kao divljinu, uokvirujući Adu i Floru kao mala stvorenja naspram sumorne plaže ili bujne džungle. Ipak The Piano koliko god bio lijep, očajnički je tužan. To je ta melanholija koja proganja, jer Adin sretan završetak izgleda nekako kao rezignacija. Ona šapće, dok se zamišlja u vodenom grobu pored svog voljenog klavira.
”Postoji tišina tamo gdje nije bilo zvuka, postoji tišina u kojoj možda nema zvuka, u hladnom grobu, pod dubokim morem”, pri čemu se postavlja pitanje je li smrt jedina prava i istinska sloboda u filmu. Ada je biće, stvorenje koje radi sve ono što radi, u suštini, samo da bi preživjela. Je li onda i život u svojoj suštini samo puko preživljavanje ili jesmo li mi svi mi pomalo i nerijetko Ada?! Jesmo li toliko usavršili meditaciju nemoći da je više i ne prepoznajemo kao problem, već kao automatizirani stil života u kojem se pravimo da živimo dok preživljavamo?!